Osnovna škola Turnić Rijeka

Borba života

Osvrt na roman „Ponedjeljak“

Roman „Ponedjeljak“ je autobiografsko djelo jednog od prvih hrvatskih skejtera Daniela Bele, poznatijeg u skejterskim krugovima pod nadimkom Vajt. Bele u romanu otvoreno govori o sve učestalijem problemu, o paklu droge kroz koji je i sam prošao. Droga je ušla u njegov život za vrijeme adolescentskih godina, ali ona nikad nije uništila njegovu reputaciju legende hrvatskog „skateboardinga“. O Vajtu i njegovom životu snimljen je iste godine i višestruko nagrađivani tridesetominutni dokumentarni film „Vajt“, pod redateljskom palicom Nikole Strašeka. Roman „Ponedjeljak“  izdala je izdavačka kuća Celeber 2008. godine, no još je uvijek neopravdano nedovoljno poznat hrvatskoj javnosti i stoga vrijedan naše pažnje.

Radnja romana počinje u trenutku kada je Danielova potreba za heroinom izmakla kontroli. Sva zavaravanja i laži su prestale nakon što ga je jednog dana za vrijeme večere brat natjerao da pred roditeljima pokaže poplavjele podlaktice. Roditelji su cijelo vrijeme sumnjali, ali nikad nisu htjeli prihvatiti činjenicu da u kući imaju narkomana. Sada kada su im sve sumnje potvrđene, zatvorili su sina u kuću, a on je narednih godinu dana varao sve oko sebe kradući im novac i nastavljajući se drogirati. Slan je psihijatrici te na redovite preglede urina, ali je i tamo „izmišljao toplu vodu“ sve dok mu roditelji nisu postavili ultimatum  - ili će se nastaviti drogirati i biti izbačen iz kuće ili će otići u komunu, tj. zajednicu Cenacolo. Njegova tadašnja odluka je bila da se nastavi drogirati i da ode od kuće te se mjesecima povlačio po narkomanskim stanovima. Prihvativši da je narkoman i da je već dosta „zaglibio“ odlučuje se vratiti doma i otići u komunu. U komuni je od samog početka pesimist. U svemu i u svakome je tražio ono loše. U tome je uvijek uspijevao jer nitko i ništa nije savršeno te je to uvijek koristio u negativnom smislu. Ono što je zajednici prioritet i ono što ona smatra da je potrebno svakom ovisniku da se riješi ovisnosti je vjera i Bog. To je samo jedna od stvari koja je Danielu u toj priči bila apsurdna. On nije vidio smisla u tome da većinu dana provede moleći se, ali je znao da to mora napraviti te je shvatio da će se izliječiti tek nakon što napravi deset puta više dobra nego što je napravio zla. U zajednici je proživio brojne situacije koje su ga upravo u trenutku kada je mislio da napreduje vratile nekoliko koraka unatrag, ali sve su to bile samo faze koje su vodile do izlječenja. Gledajući sve one koji su kada su postali istinski vjernici napustili zajednicu, Daniel se nadao kako se i on bliži tom cilju. Mislio je to sve do trenutka kada bi njemu i ostalim štićenicima komune netko javio da su se svi oni „istinski vjernici“ na kraju opet vratili drogi. Za njegovo potpuno izlječenje je bio presudan onaj „klik“ i u glavi i u srcu, „klik“ zbog kojeg se potpuno promijenio i „klik“ zbog kojeg se vratio samom sebi, što i jest bit zajednice Cenacolo. Dodatne odgovornosti mu nisu bile nikakav problem jer je napokon vjerovao da može ovladati svojim posrnulim životom. Nakon četiri godine Daniel je izašao iz zajednice i vani započeo novi život. Danas je u sretnom braku i ima sina. Nakon zajednice mu droga nikad više nije ušla u život.

Roman je pisan kajkavskim narječjem koji je bogat tuđicama te riječima i frazama preuzetima iz engleskoga jezika, šatrovačkim izrazima, ali i vulgarizmima kojima obiluje jezik ulice. Isprepliću se tu dva žargona, dvije subkulture, ona skejterska i druga ovisnička. Jedan od razloga zašto se roman tako brzo čita jest upravo ovaj razgovorni stil koji je autentičan, proživljen. Daniel Bele zna o čemu govori i čitatelj mu vjeruje i suosjeća s njime. Dočarava mu svaki trenutak i situaciju bez obzira na to bila ona dijelom njegova života prije ili poslije izlječenja. Samim naslovom romana „Ponedjeljak“ autor nas želi približiti životu i vjerovanju ovisnika u „novo sutra“, u „novi ponedjeljak“ koji nikada ne dolazi te u „zadnji šut“ koji nikada nije zadnji – dok ne bude prekasno.

Djelo ostavlja  jak dojam na čitatelja te poput mega popularne knjige „Mi djeca s kolodvora Zoo“ na mladoga čovjeka djeluje preventivno, a na ovisnike poticajno. Daniel je živući dokaz kako se i ono najteže može prebroditi uz nečiju potporu i uz prava uvjerenja. U trenutku kada mu je jedini smisao života bila droga, imao je potporu svoje obitelji te potporu svih u zajednici. Ovo izlječenje je bila njegova borba života. Svatko ima svoju borbu, ali u njoj ne pobjeđuju svi, već oni koji su spremni boriti se s vlastitim demonima, ne samo radi drugih, nego i radi samih sebe.