Kako je igra bila važna za vaše djetinjstvo, tako je jako važna i u razvoju vaše djece. Ona djetetu otvara prozor u svijet međuljudskih odnosa i u svijet odraslih.
Ne kaže se uzalud da je „u zdravom tijelu, zdrav duh“. Fizičkom aktivnošću poput igranja nogometa, trčanja, igranja u pijesku, djeca razvijaju finu i grubu motoriku, koordinaciju pokreta, spretnost, pravilno držanje, ali i koncentraciju. U tom kontekstu je, osim za opće zdravlje, bitna i za školu. Fizički spremnija djeca lakše podnose višesatno sjedenje u klupama, lakše i brže nauče čitati i pisati što je jako važno jer se prvo iskustvo i osjećaji vezani uz školu protežu kroz cijelo njihovo školovanje. Ona djeca kojoj je škola na početku bila jako teška, gube motivaciju i teško mijenjaju takav stav.
Igra ima veliki utjecaj i na kognitivni (misaoni) razvoj djeteta. Njome se razvija jezik, kreativnost, mašta, socijalne i matematičke vještine, vještine uočavanja uzroka i posljedica u pričama. Tu uvelike pomažu igre poput čitanja priča, ali i dramske igre, lego kockice i brojne druge društvene igre.
Kroz igru dijete uči kontrolirati emocije, odn. izražavati ih na prikladan način te rješavati sukobe. Razvija empatiju, solidarnost i suradnju prema drugima. Djeca često ne znaju verbalizirati svoje osjećaje tako da kroz njihove neprimjerene emocionalne reakcije možemo uočiti i kada dijete ima problem, kada mu je teško. Mislim da je svaki roditelj nebrojeno puta primijetio kako su njihove neprimjerene reakcije u igri odraz nečeg što ih muči kao što je pospanost, svađa s najboljom prijateljicom ili prijateljem, često i neuzvraćena ljubav.😉 Tako da igra kao takva služi odraslima u detekciji problema koje dijete ima.
Kao što sam već spomenula, ona je važna i za socijalni razvoj. Tu postoji razlika između igre djeteta s odraslim osobama i s vršnjacima. U igri s odraslima ona je više edukativne prirode, nije tako slobodna. S odgojnog aspekta, kroz igru ih učimo odgovornosti, poštivanju pravila te društvenim normama. Tu veliku ulogu, u pedagoškom smislu imaju igre igranja uloga kojima se dijete stavlja u različite socijalne uloge iz kojih uči. S druge strane, igra s vršnjacima je opuštenija, maštovitija te se djeca uče uspostavljanju međuvršnjačkih odnosa i komunikaciji. Iz vršnjačkih odnosa oni stvaraju sliku o sebi i u skladu s tim razvijaju svoje samopouzdanje i samopoštovanje.
Svakako, moramo uzeti u obzir i činjenicu da se djeca često vole igrati odraslih, npr. učiteljice, mame i tate. Često nas oponašaju, kako u verbalnoj, tako i u neverbalnoj komunikaciji. Pa će tako vaše dijete imati vašu gestikulaciju, frizuru kao omiljeni sportaš i sl. U odraslima pronalaze svoje uzore, modele ponašanja što moramo osvijestiti i ponašati se u skladu s tim.
I za kraj.. Nemojte puno razmišljati o svrsi igre, o tome što će djeca ili što ćete vi naučiti iz nje. Igrajte se i uživajte jer glavna svrha igre je ipak na kraju, super zabava! 😊
