One su mjesta koja odišu radošću, pršte smijehom. Iz nje se čuju glasovi djece, katkada povišeni tonovi učitelja. Petnaest klupa i trideset stolica poredanih u tri reda, utihnule su, ne škripe, ne cvile pod težinom briga svakog pojedinca. Klizeći izmedu klupa, pred rastanak, vidim kako viri ostatak nečijeg šalabahtera. Tamnoplavi zastori lagano lelujaju ne dozvoljavajući nestašnim zrakama sunca ulazak među klupe. Na ponekom mjestu, pod mojom težinom, zaškripi drveni parket koji skriva tisuću koraka i žamor minulih generacija škole "Turnić".
Osvrćem se... Panoi puni izloženih učeničkih radova, pjesmice, eseji...
Prašnjavi trag bijele krede na zelenoj ploči otkriva djeličak istine sa zadnjeg sata hrvatskog jezika. Usporeno prolazim i dodirujem glatku površinu klupa. Razmišljam o rastanku i školskom prijateljstvu koje je poput maslaca i marmelade. Uvijek se drže zajedno, hodaju rame uz rame. Jedni drugima podrška i pomoć, šala i zabava. Prijateljstvo bi trebalo biti duhovni blagoslov, a prijatelj kanal kroz koji poput fluida prolaze nježne i krhke niti emocija. Zna ponoviti moje riječi kada ih ja zaboravim. Prijatelj je onaj tko razumije moju prošlost, vjeruje zajedno sa mnom u moju budućnost, a danas me prihvaća onakvom kakva jesam.
Izlazeći na kraju osmog razreda iz učionice, hrama znanja, odlazim u nova otkrića. Pogled mi pada na zid na koji je utisnuto srce zaljubljenog para.
Veselo se nasmiješim, zatvaram vrata i unutra ostavljam dio svog prekrasnog djetinjstva zauvijek zapisan na stranicama imenika pod brojem 8.
