Osnovna škola Turnić Rijeka

Kraj školske godine se bliži, a sa njim i rastanak moje generacije. Svih ovih osam godina uskoro postaju samo lijepa uspomena.

Sjećam se našeg prvog razreda, stajali smo u redu i s nestrpljenjem čekali našu učiteljicu Silvu da dođe po nas. To je bilo najljepše doba koje nikada neću zaboraviti, puno smijeha, igre i bezbrižnosti. Drago mi je što sam upravo to razdoblje djetinjstva podijelila sa svojim razredom. Nismo bili baš najbolji u školi, često smo radili nestašluke, skrivali se po hodnicima, nismo niti uvijek bili složni, ali opet imamo neko posebno prijateljstvo koje nas sve međusobno povezuje. Nikad neću zaboraviti našu radost svaki put kada bismo čuli zvuk školskog zvona za kraj sata, razgovore na ogradi za vrijeme marende, nezaboravne ekskurzije pune raznih anegdota te sve ostale događaje  koji su nas povezivali proteklih osam godina. Svi smo dijelili istu učionicu, zajedno se mučili u školskim klupama, šaptali si za vrijeme sata te s nestrpljenjem očekivali mali odmor. Kroz cijelo naše školovanje tu su bili i profesori koji su također dosta utjecali na nas. Naši odnosi nisu uvijek bili savršeni, ali oni su ti koji su nas pripremili na budućnost i naučili svemu što danas znamo. Pomisao na to da više nikad neću otići na sat kod svoje najdraže profesorice teško mi pada, ali tako valjda treba biti. Tek sada shvaćam da osnovna škola i nije toliko loša. Žao mi je što za manje od mjesec dana sve ovo postaje samo uspomena, rastajemo se od djetinjstva, svatko kreće svojim putem. Prestajemo biti maleni osnovnoškolci te pomalo odrastamo u ljude. Neće mi biti lako oprostiti se od svoje male škole i trošne drvene klupe u kojoj sam odrasla.

Djetinjstvo i školski dani odlaze u nepovrat. S nostalgijom u srcu i lijepim uspomenama krećemo dalje u neke nove nepoznate vode.

Lara Šćulac, 8. a

Ostalo je još samo nekoliko dana do završetka osnovne škole. Ono što smo nekad nestrpljivo očekivali i mislili da nikada neće doći, već je pred nama.

Sada, kada je kraj sasvim blizu, neočekivano sam postala tužna jer se počinjem opraštati s puno ljudi i stvari koje su mi odjednom postale tako važne. Opraštam se od škole koja mi je ponekad izgledala kao tamnica, a sad mi se čini ljepša i svjetlija. Opraštam se od školskog dvorišta koje je dočekivalo, pamtilo i ispračivalo svake godine nove generacije. Tamo smo se okupljali na odmoru, tamo smo se upoznavali i družili. Rađale su se prve simpatije, svađe i pomirenja koje nikada neću zaboraviti. Ulazim u školu, prolazim hodnicima i učionicama, svuda oko mene su uspomene i nešto od čega se želim oprostiti. Opraštam se i od učitelja i učiteljica koje sam ponekad, moram priznati, mrsko gledala jer sam mislila da me bespotrebno muče, ali sad shvaćam da su samo željeli da naučimo što više i da budemo spremni na ono što nas čeka u srednjoj školi. Ali, prije svega, opraštam se od svog razreda. Ponekad smo se svađali, inatili bez razloga, ali je puno više dana koje smo proveli u druženju i smijanju. Jako mi je teško pomislitI da ih više nikada neću vidjeti jer svako kreće za svojim snovima.

     Bilo je tu uspona i padova, ali mi je drago što sam svoje djetinjstvo provela sa svojim razredom i to  ni za što ne bih mijenjala. Nadam se da ćemo se u budućnosti sresti i prisjećati se  našega djetinjstva

Nina Komadina, 8. b

Opraštam se sa svojima razredom.

Opraštam se s ljudima koje znam osam četrnaestina svog života, što bi uglavnom značilo da ih znam otkad sam nosio pelene i bojao se mraka. Iako o ovakvoj temi nikad ne bih pisao da sam mogao birati, ipak sam bio  primoran  pa, eto me sada u sobi dok pišem o ekstremno depresivnoj temi. Nikad nisam volio misliti o depresivnim stvarima pa ih većinom samo izoliram od sebe, ali mislim da je  dobro suočiti se sa stvarima koje vas straše ili ih jednostavno ne volite, pa zato ovaj sastavak pišem sa dosta samopouzdanja.

Dosad me nije pogađalo da ćemo se morati rastati i to još smo pod ovakvim okolnostima pa su mi osjećaji u nekakvoj vrsti nesporazuma, s jedne strane sam tužan što ćemo se, nakon što smo proveli većinu naših života zajedno, rastati, ali zato a druge strane mislim da je to dobro za nas. Ako se previše fokusiramo na to, nećemo ništa postići zato što je ovaj oproštaj od početka bio neizbježan. Neizbježan je zato što svatko od nas ima svoje snove i ideale koje će slijediti.   Tužno je, teško je, zastrašujuće je, no trebamo se početi nositi s činjenicama, naši životi će biti puni ovakvih tužnih opraštanja.

Imam nekoliko prijatelja s kojima ću se družiti i kada se oprostimo od osnovne škole, no to ne znači da mi ostali neće nedostajati, hoće i to jako puno, siguran sam da ću gledati unazad i misliti kako mi je bilo dobro dok sam bio s njima, dok smo igrali nogomet, dok smo se zezali u školi, dok smo se  bojali ispita i ispitivanja, dok smo se zabavljali na izletima, dok smo gradili  sjećanja. Bitni su ti trenutci koje smo proveli zajedno jer su oni dokaz da smo bili ovdje i da smo se zabavljali  i to je nešto što će rijetko tko zaboraviti. Lagao bih kad bih rekao da sam spreman za ovaj oproštaj, ali sam se već pomirio s činjenicom da ništa to neće promijeniti.

Svi će mi nedostajati i to je bitno jer je to dokaz da su mi  nešto značili.

Dario Bobanović, 8. b

Trenutno svijetom vlada korona i manje je od mjesec dana do  kraja školske godine, a mi nemamo ništa.

Ove godine se nismo slikali, nećemo imati majice i godinu ćemo završiti kod kuće. 

Nemam više što reći osim da će mi nedostajati prijatelji, a i profesori. Neki više, neki manje. Stvarno, lijepih trenutaka sam doživjela s tim ljudima, ali svemu tome je došao kraj. Život ide dalje, ali najbitnije je da će nam svi oni ostati u srcima i sjećanju. 

Anai Mamić. 8. b

Mislim da u životu samo treba biti uporan. Ako niste uporni, vrlo vjerojatno nikada nećete ostvariti ono što želite, ali ako jeste, nema granica do kojih ne možete doći. Samo morate vjerovati u sebe i biti uporni i to je sve što vam treba da postignete ono što želite i da dođete do svog konačnog cilja. Za mene, kada sam krenuo u prvi razred, samo sam htio biti dobar u školi i sam sam sebi  rekao da mi ništa neće to upropastiti. Sada, osam godina kasnije, mislim da mogu reći da sam dostigao razinu o kojoj sam razmišljao kada sam bio manji. Upisat ću školu koju volim, imam prijatelje koji mi pomažu, imam dobru obitelj koja me podupire i kada pogledam trenutnu situaciju u svome životu, samo bi htio i reći mlađima da budu uporni, da daju sve od sebe u onome što rade te da ostvaruje svoje ciljeve i na kraju će uspjeti.

Sada imam skoro petnaest godina i uskoro ću upisati srednju školu. Znači li to da moje djetinjstvo završava ovdje? Mislim da nisam još gotov s djetinjstvom. Imam još nekoliko planova do kraja  djetinjstva koje još nisam ispunio. Moje će djetinjstvo  završiti  onoga trenutka kada ispunim sve što sam htio ispuniti u tom periodu. Da, zapravo  u tjelesnome smislu, moje djetinjstvo završava vrlo brzo, ali psihički će završiti kada ja budem zadovoljan onim što sam sve ispunio u njemu. Nadam se da će to biti uskoro jer sam se već polako zaželio odraslog svijeta, a i želio bi krenuti u

Vito Kovačević, 8. b

Uz ovu školu vežu me samo lijepe uspomene. Stekao sam mnogo prijatelja  i bit će mi teško otići. Naravno, s dosta prijatelja družit ću se i nakon osnovne škole. Žao mi je što vjerojatno, sudeći kako stvari stoje, neću moći vidjeti svoje prijatelje i profesore za kraj. Nedostajat će mi profesori koji su me jako puno toga naučili i jako utjecali na mene i na tome sam im zahvalan do kraja života. Stekao sam  puno znanja u ovoj školi. Nedostajat  će mi i školski hodnici, dvorište, igralište, kuharice, domari, pedagoginja, ravnateljica… Također, odlazak u srednju školu znači i kraj djetinjstva. Nećemo se više moći igrati i zabavljati kao djeca.

Malo se bojim srednje škole, ne znam kako ću se snaći u novom okruženju, s novim ljudima koje ne poznajem. Strah me i novih profesora, ne znam hoće li biti ovako dobri kao u OŠ Turnić, hoće li biti jako strogi i koliko će tražiti od nas. Bojim se da ću prvi dan u novoj školi od treme zaboraviti gdje je ulaz u školu i da ću ući u krivu učionicu pa da će me novi prijatelji iz razreda ismijavati.

Jako sam tužan što moram otići iz OŠ Turnić i ovim putem želim svim profesorima zaželjeti sreću u daljnjem radu te se nadam da ćemo se ubrzo vidjeti.

Mateo Rajković, 8. b

I ova školska godina  bliži se kraju, a kraju se bliži i osmi razred. Kraj osnovne škole trebao bi biti nešto nezaboravno i definitivno mislim da ni moj razred ni ja nećemo zaboraviti naše školovanje i pogotovo osmi razred.

Kada smo krenuli u prvi razred, neki su se poznavali iz vrtića, male škole ili igrališta. Nisam poznavao nikoga i trebalo je vremena da se naviknemo jedni na druge. U drugom razredu počeli smo se družiti međusobno i postali smo kao jedna velika obitelj. Učiteljica je bila stroga ali smo ju jako voljeli i poštivali, bar većina. Kada smo krenuli u četvrti razred došla je učiteljica Dijana na zamjenu jer je naša stara učiteljica bila bolesna. Učiteljica Dijana bila je jako slična našoj prošloj učiteljici, ali bila je mlađa pa   mislim da je malo bolje razumjela naša razmišljanja i naše potrebe. Krenuli smo u peti razred. Svi su nam zavidjeli jer smo bili najsložniji razred u cijeloj školi. Svi skupa smo se družili, dogovarali, zabavljali se i šalili. U našem razredu bila je jako dobra atmosfera i nitko nije bio ljut na nekoga ili mu htio smjestiti, barem većinu vremena. Bilo je i par loših stvari što su se dogodile ali nisu vrijedne spomena pa neću niti pričati o tome. Prolazile su godine i došli smo u sedmi razred. Još uvijek složni, ali u manjem broju. Izgubili smo Martu, Sejnura, Aldinu i Josipu. Postali smo najmanji razred u školi i takvi smo i ostali. Naravno, došli su nam novi učenici koji su  se brzo uklopili. Svi smo jedva čekali osmi razred zbog Vukovara, ekskurzije i  majica na kraju godine. Nakon ljeta sve je krenulo i bili smo sretni što smo najstariji u cijeloj školi i onda je  našu slavu pokvario štrajk. Išli smo na ekskurziju gdje smo se čak i povezali s B razredom i međusobno. Ni o tome ne mogu puno pričati jer sam dobila zabranu da pričam ikakve detalje. Samo ću reći što smijem, a to je da će mi od tamo ostati uspomena za cijeli život. Nismo radili apsolutno ništa do prvog mjeseca ove godine, a tada smo naučili samo kako varati na ispitima jer nam se nije dalo učiti. Štrajk nas je sve nekako udaljio, a onda na red dolazi  korona virus, to jest covid-19. Ako se piše  velikim slovom, samo da znate da sam je namjerno napisala mali slovima. Taman smo se priviknuli na rad i ponovno učenje i onda su se škole opet zatvorile i sada radimo online. Neke od prijatelja iz razreda nisam vidjela jako dugo i stvarno mi nedostaju. Uglavnom, sve cure iz razreda idu van pa nikad nije dosadno, ali nedostaje  mi normalna škola i normalan život. Htjela bih nazad u školu da se oprostim s razredom kako treba, da se smijemo, zabavljamo i plačemo još barem ovih mjesec dana. Znam da se to neće dogoditi, ali nadam se da ćemo se barem naći i svi skupa proslaviti ovih osam godina školovanja.

Nadam se da će se moji prijatelji upisati u dobre škole i da ćemo ostati u kontaktu jer bila bi šteta da se obitelj, kao što smo bili mi, raspadne. Želim i da profesorica koja mi je dala ovaj zadatak ostane u sjećanju svim generacijama kao što je ostala meni, veliki uzor i volja za odlaskom u školu.

Aura  Rahmanović, 8. a

Prije otprilike pet minuta odlučio sam otvoriti svoj album iz djetinjstva. Pomalo sam listao stranice i gledao  svaku sliku. Od svih slika iz albuma jedna mi se najviše svidjela. Ta me je slika podsjetila na jako sretan trenutak -  imao sam šest godina. Tada sam kupovao svoju školsku torbu. Ta je torba skoro bila veća od mene.

Nakon toga sjetio sam se svoga prvog odlaska u školu. Moja nona mi je tijekom prvog razreda nosila tešku torbu te me  uvijek otpratila do škole. Bio sam presretan kada sam otkrio da moji prijatelji iz vrtića idu zajedno sa mnom u isti razred. Nakon što smo svi zajedno stali u red ispred škole, učiteljica Jasna je prvoga u redu uhvatila za ruku. U redu, jedan iza drugoga smo zakoračili u školu. Osjećao sam se jako odraslo. Škola je izgledala ogromno, stropovi škole su bili previsoki za mene. Osjećao sam se kao mrav, ali ujedno i jako odraslo. U svojoj školi sam naučio čitati. U toj školi sam naučio pisati, učiti, pamtiti.... Iako mi se zadaće nisu dale pisati naučio sam da se dužnosti trebaju izvršavati inače ću dobiti lošu ocjenu. To je isto kao i u životu. Ukoliko naše obveze redovito ne izvršavamo, naš će se život prepuniti neobavljenim poslovima te će nam život postati lošiji. Škola me s malim sitnicama naučila dosta o životu i na tome sam joj vrlo zahvalan. Osim što me naučila čitati i pisati, naučila me kako stvoriti nova prijateljstva te kako organizirati  dan.

Kada sam krenuo u peti razred, osjećao sam se još starijim, kao da sam odrastao. Tada sam mislio da su prvašići mala dječica i nije mi bilo jasno zašto sam ja u prvom razredu mislio da sam odrastao. Upoznao sam nove profesore, neki su mi se svidjeli, a neki malo manje. U petom razredu sam naučio još puno toga o životu, npr. ako nam se ne sviđa neki učenik u grupnom radu ili neki profesor, moramo izdržati i odraditi zadatak. Slično je i na poslu - ako nam se netko s posla ne sviđa, mi moramo s njim odraditi zadatak jer ako ne napravimo zadatak, mogli bismo dobiti otkaz. Na kraju osmog razreda, to jest upravo sada,  osjećam se vrlo odraslo, više nego ikada do sada. Osjećam se spremno za nadolazeće prepreke i nadolazeći prestanak djetinjstva.

Osnovna škola mi je bila jako dobra. U njoj sam izgradio bolji i jači karakter te usvojio jako puno znanja iz svih predmeta. Uvijek ću se sjećati svoje osnovne škole, svojih prijatelja, dobrih profesora kojima je stalo do djece te još puno dobrih događaja.

Na svemu ovome što se sada događa moram zahvaliti svojoj školi u kojoj sam proživio osam godina, koja me naučila brojnim stvarima i koja me podučila  životu. Uvijek ću ostati zahvalan svojim profesorima koji su utjecali na moje odrastanje. Koliko god ostala djeca mrzila školu, meni je to možda i najbolje razdoblje života do sada. Hvala ti, školo!

Ivan Čulina, 8. b

Polako ulazim u fazu  života kada  postajem odrasla osoba. Vrijeme neću  trošiti igrajući se, nego učeći.  Odrasli govore kako nam djetinjstvo brzo prođe,  da ne trošimo naše vrijeme bez veze. Kad smo   bili mlađi,  mislili smo da nećemo odrasti.

Svima bi htio zahvaliti što su bili sa mnom u razredu i što smo zajedno osam godina učili, radili i uživali u ovoj školi. Možda je kraj mojeg djetinjstva blizu, ali znam da ću se uvijek sjetiti svih trenutaka  zbog toga što su to  najbolji trenuci u životu.

Lovro Arić, 8. b

Rastajem se od svoje škole i čudno je jer sam u njoj bio osam godina. Lijepo je to što ću steći nove prijatelje i što ću upoznati nove profesore u srednjoj, ali neće biti isto kao i u osnovnoj. U njoj sam imao puno događaja, dobrih i loših. Žao mi je što sam se već bio rastao od svojih prijatelja jer ih niti ne viđam niti ne pričamo baš previše. Kod nekih profesora mi je i drago što ih neću vidjeti više, ali su postojali i profesori koji su znali nastavu napraviti zabavnom,  takvi su mi profesori bili dragi i žao mi je što oni više neće biti ti koji će me učiti nešto novo. U svojoj sam školi i proveo skoro cijelo svoje djetinjstvo u kojem sam naučio puno stvari koje će mi pomoći dalje u životu. Profesori koji su mi kvarili  djetinjstvo okrivljavali su me za nešto što nisam učinio i kada bih se  pokušao  izboriti za sebe, oni bi mi zaprijetili ravnateljicom, bilješkom ili s onim najgorim, jedinicom. To će mi uvijek ostati u sjećanju jer su to bile nekakve glupe stvari koje se lako pamte. Isto tako se i lako pamte dobri profesori radi kojih mi je čak bilo dobro u školi, no žao mi je što  možda neću imati takve u srednjoj.

Matej Pejić, 8. a

Svaki dan svake godine  starim, polako i polako prolazim kroz život i saznajem što on ima  ponuditi. Polako i polako prolazim kroz doba života; djetinjstvo, mladost, sredina i starost.

U ovom trenutku prolazim kroz djetinjstvo. Puno toga sam ovdje proživio, puno sjećanja  ću  ovdje ostaviti. Kroz puno sam nesreća prošao, puno loših stvari doživio, no za svaku lošu stvar koju sam doživio postojala je i jedna dobra. Za vrijeme moje plovidbe kroz rijeku djetinjstva pokušao sam puno stvari. Našao interese, izgubio ih, neke zadržao, a neke odbacio. Čak sam  pri kraju ove plovidbe i talent izgubio. Otkrio sam puno o sebi i postavio granice, promislio o moralu  pa čak i na teža pitanja  našao odgovore koji se meni sviđaju. Sve je to bilo lijepo i ugodno, no sve mora nekada završiti pa čak i djetinjstvo. Dok prilazim granici mojega puta, malo po malo, prestajem biti dijete i postajem mladić. No, do tad još vremena im, mislim  u sebi, no čak i ja znam da ako je put do sada bila mirna rijeka,  da je ovaj zadnji djelić kao potok brz. Ne marim ja za to, iako bi trebao, nego pokušavam u trenutku uživati , ali se nekada pitam: Što nakon ovoga? Iako mislim da znam što želim raditi, još uvijek nisam siguran  hoće li me to uvijek zanimati. Što ako odem u krivu srednju? Što ako posla, koji mene zanima, neće za 10 godina biti?  Sve su ovo strahovi i pitanja koja sebe pitam iz zabrinutosti za  budućnost. Iako ih sve ušutkam, misleći da još vremena imam, znam da će se opet vratiti. Nevjerojatno je to da se na nas stavlja odgovornost biranja naše karijere u ovoj djetinjoj dobi. Istina je da puno nas ne zna što bi radilo, a isto je istina da velik broj  zapravo zna u što bi oni svoje vrijeme uložili. Srednja škola je sve bliže i bliže, a za mjesec - dva na vratu ću dah njezin moći osjetiti.

Na kraju svega ovoga možda ćemo drugi ljudi biti,

možda se nećemo promijeniti toliko puno,

no sve što znam je da će zadnji trenutci najsporiji biti.

Roko Brlek, 8. a

Ljeto između sedmog i osmog razreda nas je jako promijenilo, fizički, ali najbitnije  i psihički  - svi smo sazreli, postali smo mladi ljudi i više nismo bili djeca. Osmi razred je za sada najljepši razred jer svi uživamo u njemu najviše što možemo jer znamo da će srednja škola biti jako drugačija i puno teža. Najdraži trenutak s ovim razredom je definitivno bila ekskurzija jer smo tamo sami sebi dokazali koliko smo složni i spremni žrtvovati se jedni za druge. Tamo smo radili gluposti, ali smo se međusobno pokrivali i lagali jedni za druge. Znam da to ne zvuči odgovorno, ali nama je to bila totalno nova situacija da vidimo neke učenike, koji se inače ne druže  ni s kim, da se druže s nama i pomažu nam.

Vjerujem da su svi osmaši tužni zbog našeg rastanka. Nadali smo se u Vukovaru oprostiti svi međusobno, ali nismo išli na taj izlet. Još uvijek se nadamo da ćemo možda ići na taj izlet, a ako ne budemo išli, mi ćemo sigurno naći način da nadoknadimo taj izlet i oprostimo se jedni od drugih na zadnji dan škole.

Karlo Tadejević, 8.b

Ljudi često govore kako je djetinjstvo najljepši dio našeg života. Život bez ozbiljnih problema, pun igre, zabave i druženja s prijateljima.

Tada nam se bezazleni problemi, poput jedne loše ocjene ili svađe s prijateljem, čine kao najveći i najozbiljniji problemi na svijetu. Tada još ne razumijemo ozbiljne životne probleme. Upravo je to jedan od razloga koji čine djetinjstvo uistinu lijepim. Zadnji dan škole. Trenutak kada svi u žurbi istrčavamo iz škole, nasmijani. Svi smo veseli jer, ipak, ljeto dolazi. Nema više škole, nema više obaveza, samo zabava i druženje s prijateljima. Ipak, mislim, da mi kraj ove školske godine neće donijeti veselje. Znam da će biti ispunjen tugom. Tugom jer, nedostajat će mi ovo. Koliko god sam i sama često govorila kako ne volim školu, nedostajat će mi. Ona je ipak obilježila moje djetinjstvo. Nosi toliko puno sretnih uspomena koje nikada ne želim zaboraviti. Toliko puno osoba koje mi jako puno znače. Iako govorimo da ćemo se i dalje družiti i ostati prijatelji, znam da to neće biti tako. Svatko od nas će krenuti u drugu školu, naši susreti i druženja će postati rijetka sve dok ne dođe do onog trenutka kada ćemo se prestati pozdravljati na ulici. Osobe s kojima sam provela najljepše godine svog života, polako, će postati stranci u istom. Ali nadam se, nakon što godine prođu, da ću se sjetiti svih trenutaka koje smo zajedno prošli. Da ću se, baš kao sada dok ovo pišem, lagano nasmijati svim uspomenama koje imam s njima. Baš taj rastanak s njima i odlazak u srednju školu sjeti me da moje djetinjstvo lagano, ali posve sigurno prolazi. Život više neće biti lagodan kao što je dosad bio. Druženje s prijateljima, polako, će zamijeniti stalno učenje i pripremanje za važne ispite. Moj neozbiljan život pun šale ubrzo će postati ozbiljan.

 Koliko god me to sve rastužuje, tako mora biti. Život mora ići dalje. Iz tog razloga pokušavam uživati u svom djetinjstvu i ne razmišljati o činjenici da mu je kraj sve bliži.

Ana Babić, 8. a

Opraštam se sa svojim razredom; za malo više  od mjesec dana rastajem se od svog razreda i nije mi svejedno. Bilo je  lijepih i loših događaja, ali ću uvijek pamtiti one dobre i lijepe.

U mojim mislima nižu se slike prvih školskih dana, prijatelja i profesora. Sjećam se svega. Sada, kada se bliži kraj osmog razreda i kada razmišljam o prošlim danima, shvaćam koliko je sve bilo lijepo. U duši osjećam zadovoljstvo. Ništa mi ne može izbrisati sjećanje na nezaboravnu ekskurziju i izlete, poneku neprospavanu noć zbog ispita ili usmenog ispitivanja , poneku svađu, pomirenje, prve simpatije, probleme, koje smo svi kao velika ekipa rješavali, i prve ljubavi. Sve je to sad dio mene i čini me ispunjenim. Ovo je posljednje proljeće koje zajedno provodimo kao razred. Boli me to i želim da ove dane provedem veselo s prijateljima s kojima ću se rastati kad prođe ljeto. Nazdravljamo prijateljstvu i djetinjstvu, svemu što smo prošli zajedno. Ovo je kraj najljepšeg doba života i uvijek ćemo ga se sjećati, i kad budemo imali nove prijatelje, i kad dođe dvadeseto, trideseto proljeće, kad nam kose posijede. Neću zaboraviti smijeh i svađe i zaljubljivanja. Pamtit ću cijeli razred, s nekima nisam bio dobar, a bilo je trenutaka kada smo se pogledali i nasmijali. Tu je još bilo plakanja za ocjenama, ljutnje na profesore, živciranja zbog „nepravde“, ali to je sve normalno. Sve naše igre, druženja, vodili su do jednog trenutka, trenutka odrastanja. Kad smo bili mali, sve je bilo igra, a sad su stvari postale mnogo ozbiljnije. Pred nama su važne odluke koje će odrediti tijek daljeg života. Odbacit ćemo sve što smo do sada znali i ući ćemo u nešto potpuno nepoznato. Ovaj period godine bi sada proveli svi zajedno u školi - zezali se, zabavljali, provodili posljednje trenutke zajedno, planirali dizajn majica, što ćemo kupiti razredniku za kraj godine, ali zbog trenutne situacije možemo samo misliti o tome i nadati se da ćemo se vratiti u škole, barem zadnji tjedan.

Suze neće izdržati, posljednji put zajedno ćemo pjevati i plakati. I to će proći. Ostat će samo uspomene, sjećanja i po neke zajedničke slike, ali prijatelji koliko god bili daleko, oni će zauvijek imati posebno mjesto u srcu. Hvala svim profesorima koji su bili sa mnom i mojim razredom ovih osam predivnih godina!

Meris Beljulji, 8. a

Mi ćemo biti jedina generacija koja neće proslaviti kraj školske godine. Nećemo imati predstavu za profesore kao svaka generacija koja završava osnovnu školu i nositi majIce s potpisima svih profesora i učenika kao uspomenu na sve te školske dane. jako mi je žao zbog toga, ali i to će biti dio zbog kojeg će se ova generacija pamtiti.

Kada se osvrnem na sve te dane, osam godina je puno, a sve je tako brzo prošlo. Volim svoj razred, svi smo posebni i drugačiji. Tako ću ga i pamtiti. Stekli smo prijatelje neke zasigurno za cijeli život, najviše smo se svi zbližili u osmom razredu, vjerujem baš zato jer smo postali zreliji. Nažalost naše djetinjstvo polako završava, krećemo u srednju i tu počinju novi izazovi i odrastanje, ali uvijek trebamo barem malo sačuvati djetinjstva u sebi. Nedostajat će mi ti trenutci jer smo odrastali zajedno i bilo bi mi žao da se jednog dana zaboravimo. Nadam se da se školsko doba zauvijek pamti i bez obzira na sve, svi će mi ostati u lijepom sjećanju.

Laura Mataja, 8. b

Neki ljudi ulaze u naše živote i ubrzo odu.

Drugi ostanu određeno vrijeme, ostave svoje otiske u našim srcima,
i mi nismo više oni isti.

Flavia Weedn