Osnovna škola Turnić Rijeka

Vodičkinja nas je veselim glasićem s naglaskom kraja u koji stižemo obavijestila da smo upravo ušli u Čakovec i da je to lijep grad koji ćemo sada polako obići, spominjala je i muzej i nekakvog zmaja, da, da, samo nam još taj zmaj treba. Nevoljko smo krenuli za vodičkinjom kroz park pun kreštavih gavrana i eto nas u muzeju. Muzej ima zanimljivih eksponata i brzo smo ga prošli kako bi nam ostalo što više vremena za samostalno razgledavanje grada. Dobili smo čitav jedan sat, bila je to divna prilika da se napokon malo opustimo podalje od zločestih nastavnika koji stalno nešto zapitkuju, jeste li vidjeli ovo ili ono, pa što mislite o tome ….  pa tko sada misli, pa nismo u školi. Sat je brzo prošao i opet smo u busu. Idemo dalje i ne možete vjerovati gdje, na naftni izvor. Prvo smo mislili da se opet radi o nekoj nazovimo to šali od strane učitelja, ali zbilja je, uskoro smo se i sami uvjerili da u Međimurju izvire nafta, a što je najvažnije nafta  se ovdje vadila prije nego u Kaliforniji ili Kuvajtu, još 1856. godine tu je otkriven prvi naftni izvor na svijetu.  I sad što reći,  o tome se ne uči u školi, zbog nafte se vode ratovi, pa daaaa, sad mi je jasno, zato mi šutimo o tome, kad bi se to pročulo mogli bi imati problema, za čas bi se ovdje našle velike petrokemijske kompanije koje bi izbušile cijelo Međimurje.  Napuštamo naftno polje i odlazimo u muzej Oldtimer  vozila "Šardi". Ima tu svega, čak i neki automobil koji umjesto benzina koristi drva, pa traktora ko u priči,  i svi su lijepi, bila je to idealna prilika za fotkanje. Sjedne cura na traktor kao ono iz "ljubav je na selu" i eto lijepe fotke, dečki su bježali od traktora, njih to ne zanima,  a na fotku se nisu dali nagovoriti, donekle su se zadržali kod jedne stare češke tatre, suvremenog izgleda  i to je sve, njih zanimaju samo suvremena i brza vozila. Opet smo u busu i idemo na rijeku Muru, na mlin i skelu, bit će to prava stvar. Na mlinu smo umišljali da smo na Titanicu pa su neki širili ruke i tako to, ma je smiješno, ali mi smo djeca pa nije. Bile su tu i neke ljuljačke, kupili smo u restorančiću pored skele sladoled, a neki su se žalili na pelud i na alergiju. Bio je tu i neki glupi labirint ljubavi, ali s kim  se to može proći?  Najzanimljivije su bile patke koje su pobjegle od nas kad smo ih počeli gađati nekim sitnim kamenčićima od koji im ionako ne može biti ništa. Nakon skele i mlina koji ne radi, jer je u remontu, krenuli smo dalje u Vinsku kuću. Ponudili su nas čipsom od jabuka i sokom od jabuka koji i nisu tako loši. Ipak najbolja je bila degustacija vina. Učitelj je pozvao samo najhrabrije, kao radi se o alkoholu, ali to nije pijenje već degustacija čuvenog vina iz ovog kraja. Nije bilo djeteta koje nije htjelo postati degustator  i  koje nije obećalo da će ići u ugostiteljsku školu. Kolika gužva oko pola čaše vina.

Napokon smo krenuli za hotel. Pola sata čekanja i dogovaranja oko soba i eto nas u apartmanima. Divota. Apartmani u divljini, oko nas nema nikoga, možemo se derati i divljati do zore. Prvo ćemo se presvući, oprati itd., pa večera, pa ćemo vidjeti je li netko ipak uspio sakriti neku barem malu bočicu s alkoholom. Sramota je da u obližnjem dućanu ne prodaju alkohol maloljetnicima. U hotelu pored restorana ima i bazen s toplom mineralnom vodom pa se do večere koja je u 20.30 možemo okupati. Izgleda da su za kupanje najviše bili zainteresirani naši učitelji, oni su prvi bili u bazenu i zadnji izašli iz njega, sve zato da bi kao pokazali kako paze na nas da ne divljamo, kao da mi nismo pristojna djeca, mi ionako ne divljamo, pogotovo ne na bazenu s toplom vodom u kojem ima i starijih ljudi. Dobro njih nekoliko je samo skočilo u bazen jer oni tako uvijek ulaze u vodu, drukčije jednostavno ne znaju, možda će naučiti jednog dana kad budu stariji, ipak su to djeca s mora.

Večera je bila super, mogao si uzeti što hoćeš i koliko hoćeš. Poslije večere idemo u disko koji se otvara samo za nas. Naravno, nekim čudacima se nije išlo u disko, ostali su u svojim apartmanima da uživaju u tihom razgovoru i glazbi po njihovom ukusu. Šteta je jedino što su im učitelji uskratili ono malo alkohola što su ponijeli pa sad moraju piti ove sokove… a možda su ipak nešto i usput nabavili. Glazba u disku bila je bučna i moglo se na nju plesati što je najviše godilo učiteljima koji su nas kao animirali, jer inače bi se odmah svi razbježali po sobama. Kad su se učitelji dobro izmorili ples je završio i krenuli su u obilazak  po apartmanima da vide jesu li sva djeca na broju i u dobrom stanju.

Obilazak se nije pokazao tako jednostavan jer su se svi izmiješali po sobama pa nisi mogao znati gdje je tko, a nekih nije ni bilo jer su se skrivali. Ne, razlog za to  nije bio to što su nekako uspjeli gucnuti koju kapljicu, razlog je bio više zabave radi, malo ćemo zafrkavati učitelje. Ali učitelji su to sve shvatili preozbiljno i nemaju ni malo smisla za šalu, čak su bili i neugodni i prijetili su da će zvati roditelje  učenika ako se odmah ne pojave. Iako ih nitko nije krivio ni za što nestali su se odmah stvorili  uvjeravajući učitelje kako mogu stajati na jednoj nozi i izvoditi slične akrobacije samo zato što su trijezni.

Nekim učenicima večera nije bila dovoljna pa su u pola noći išli raditi ćevapčiće, kobasice s prženim krumpirima, brdo hrenovki a bilo je tu i palačinki. Čudom im se otvorio apetit u tako kasnim satima. Bilo je već dva ujutro kad su završili s hranom. A onda, tihi razgovori po sobama i odmor, san ….. Oko 4 … 5  sati skoro svi su utonuli u san osim njihovih učitelja. Nevjerojatno je kako su ti ljudi izdržljivi.

Drugi dan počeo je s doručkom, opet uzmi koliko želiš i možeš pojesti, a bilo je toga u izobilju, ipak ne treba pretjerivati, poslije doručka čeka nas bazen sve do ručka u 13.00 sati. Do tada moramo počistiti i isprazniti sobe. Ujutro u bazenu nije bilo gužve, neki su se poslije doručka vratili u sobu malo odspavati.

Jutro je brzo prošlo, mogli smo tu ostati do večeri, ali poslije ručka krenuli smo  za Varaždin. U Varaždin koji je nekad bio glavni grad Hrvatske dočekala nas je velika vrućina pa smo jedva čekali da uđemo u gradski muzej smješten u dvorcu sa debelim zidinama. Tu je temperatura podnošljiva i bilo je zanimljivo vidjeti svu tu povijest, barem onima koji su bili budni. Poslije, kad smo s vodičem razgledali Varaždin i sve njegove znamenitosti, dobili  smo slobodni sat za samostalno razgledavanje Varaždina, bila je to uglavnom potraga za hladom i sladoledom.

I nije to sve, za kraj smo otišli posjetiti groblje. Čini se malo morbidno, ali nije tako. Varaždinsko groblje je pravi park pun lijepo obrađenog zelenila. Ima tu puno zanimljivih i zaslužnih građana o kojima nam je vodič ispričao nekoliko zanimljivih priča.

Predvečer smo krenuli za Rijeku. Na putu smo bili mirni i poprilično tihi. Jedno stajanje u Gorskom kotaru malo nas je razbudilo pa smo do Rijeke i zapjevali.

Sve u svemu bilo je dobro, svi smo se vratili zdravi i umorni, učitelji su sretni jer su nas dobro namučili i spriječili sve naše neprimjerene akcije, ali ne zamjeramo im jer to im je posao. Kad odrastemo možda ćemo ih bolje razumjeti.

Bila je  to ipak ekskurzija  za pamćenje.

Anonimni učenik s ekskurzije :D