Dva tijela različitih masa miruju na glatkoj horizontalnoj podlozi. Na oba tijela djelujemo jednakom horizontalnom stalnom silom. Nakon što tijela prevale jednake udaljenosti po pravcu koja je tvrdnja o njihovim kinetičkim energijama ispravna?
Tijelo veće mase ima veću kinetičku energiju.
Tijelo manje mase ima veću kinetičku energiju jer će imati veću brzinu.
Tijela će imati jednake kinetičke energije.
Budući da mase nisu zadane onda nije moguće išta reći o odnosu njihovih kinetičkih energija.
Kako je veličina sile nepoznata nije moguće usporediti njihove kinetičke energije.
Tri tijela izbacimo s horizontalne podloge uvis s po iznosu jednakim početnim brzinama. Prvo-vertikalno uvis, drugo-pod kutom od 60 stupnjeva u odnosu na horizontalnu podlogu, a treće-pod kutom od 30 stupnjeva. Sva tijela uspijevaju premašiti visinu od 20 metara iznad horizontalne podloge. U kakvom su odnosu brzine tih tijela na toj visini ako je otpor zraka zanemariv?
Prvo tijelo ima najveću, a treće najmanju brzinu.
Prvo tijelo ima najveću, a drugo najmanju brzinu.
U uzlaznoj putanji sva tijela imaju jednake brzine, a u povratku prvo tijelo ima najveću brzinu jer pada ravno dolje.
Sva tijela imaju jednake brzine.
Brzina koju će tijelo imati na nekoj visini ovisi o masi tijela tako da se ništa ne može zaključiti.
Otac i sin voze bicikle. Očev bicikl ima kotače većeg promjera. Budući da se smračilo oni upale svjetla tako da pritisnu dinamo uz prednji kotač. Kako se odnose intenziteti svjetla njihovih bicikla ako obojica voze jednakom brzinom i imaju identične rasvjerne uređaje?
Uz istu brzinu veći kotači čine manji broj okretaja pa je svjetlo očevog bicikla slabije.
Obodne brzine kotača su jednake i dinama stvaraju isti napon pa je intenzitet svjetla jednak.
Jače svijetli svjetlo na većem biciklu jer je obodna brzina kotača veća.
Bicikl s manjim kotačima uvijek proizvodi niži napon pa je svjetlo kod njega slabije.
Dinamo na biciklu s manjim kotačima ima veći broj okretaja pa je svjetlo jače.
Svjetski rekord u duljini skikaških skokova iznosi 239 metar, a postigao ga je 2005.-te godine na Planici, najvećoj svjetskoj skakaonici, B. E. Romoren, koji je da bi postigao tu daljinu morao ˇletjetiˇ oko 7 sekundi horizontalnom brzinom većom od 120 km/h. U isto vrijeme je padao ubrzavajući se pod djelovanjem sile teže, pa se postavlja pitanje kako je uspio doskočiti bez ozljede nakon tako dugog slobodnog pada?
Otpor zraka onemogućuje brzi pad skakača, zbog čega on lagano doskoči na podlogu.
Brzina udara u podlogu mala je zato jer oblik skakaonice slijedi putanju skakača.
Na mjestu doskoka snijeg je deblji, pa je udarac o tlo bitno ublažen.
Udarac o tlo je blag zbog malog trenja između snijega i skija.
Pri velikoj horizontalnoj brzini skakač zapravo ne pada nego leti i slijeće slično ketjelici.
Kamen koji je ispušten s krova zgrade na tlo:
Postiže najveću brzinu vrlo brzo nakon ispuštanja, a zatim pada stalnom brzinom.
Ubrzava se dok pada, zbog toga što gravitacijska sila postaje značajno jača kako se kamen približava tlu.
Ubrzava se, zbog gotovo stalne gravitacijske sile koja djeluje na njega.
Pada, zbog prirodne težnje svih predmeta da miruju na površini Zemlje.
Pada, zbog kombiniranog učinka gravitacijske sile koja ga vuče dolje i sile zraka koja ga također gura dolje.