,

Bio je to povijesni govor na hrvatskome jeziku 1843. u kojem je pozvao na uvođenje hrvatskoga jezika u škole i urede te time postupno i u javni život. Prije Kukuljevićeva govora, svi govori i saborski zapisnici, počevši od druge polovice 13. stoljeća, bili su na latinskome jeziku.

Četiri godine kasnije, 23. listopada 1847., na Kukuljevićev prijedlog, Sabor donosi zaključak o uvođenju hrvatskog jezika kao službenog jezika u javnoj uporabi. U Saboru se hrvatski kao službeni jezik počinje primjenjivati od 1848. godine.

Borba za afirmaciju hrvatskoga jezika u vrijeme hrvatskoga narodnoga preporoda postala je jednim od glavnih elemenata u izgradnji moderne hrvatske nacije. Govor koji je mladi plemić Ivan Kukuljević Sakcinski 1843. održao u Saboru na hrvatskom jeziku, u kojem je predlagao da se hrvatski uvede kao diplomatski jezik umjesto latinskog, označio je punoljetnost hrvatskog jezika i društvene svijesti. To je bilo prvi put poslije mnogih stoljeća da jedan zastupnik hrvatskoga sabora govori hrvatski.

“Mi smo malo Latini, malo Nemci, malo Taliani malo Magjari i malo Slavjani a ukupno (iskreno govoreći) nismo baš ništa! Martvi jezik rimski, a živi magjarski, nemački i latinski – to su naši tutori, živi nam groze, martvi darži nas za garlo, duši nas, i nemoćne nas vodi i predaje živima u ruke. Sada imamo još toliko sile u nami suprotstaviti se martvomu, za mala nećemo moći nadvladati žive, ako se čvarsto na naše noge ne stavimo, to jest, ako naš jezik u domovini neutvardimo i njega vladajućim neučinimo. Susedi naši, osobito Magjari, neće već odstupljivati od svojega jezika, i iz priateljstva i uljudnosti prema nas ili iz drugoga kakvoga uzroka, neće ga zaista zamenjivati s ikojim drugim najmanje martvim, nu to i potrebovati hoteti od njih, bi značilo toliko: kao orlu hoteti svezati krila, da k nebu nepoleti; njihova stalnost i jedinost u jeziku nadvladati će zaisto našu nestalnost, neslogu i mešariu….“

Na Kukuljevićev prijedlog, 23. listopada 1847., Hrvatski Sabor donosi zaključak o uvođenju hrvatskog jezika kao službenog jezika. Sabor je Kukuljevićev prijedlog temeljito razmotrio i na kraju proglasio hrvatski jezik službenim u javnoj uporabi. Pobjeda hrvatskoga jezika u predvečerje revolucionarne 1848. bila je plod diplomatske i političke borbe zastupnika u Hrvatskome saboru i u zajedničkome hrvatsko-ugarskom saboru tijekom pola stoljeća, a još više stvaran uspjeh preporodnih nastojanja da se prihvati i primijeni jedinstveni pravopis i prihvati jedinstveni ilirski, odnosno štokavski jezik u narodnome životu te da se na taj način prevlada regionalna i dijalektalna podvojenost i rascjepkanost hrvatskoga narodnog prostora.