Ljiljana Kulaš-Jutrović - ravnateljica OŠ Turnić

1. Kako to da ste se kandidirali za mjesto ravnateljice?        

- To se sve odvijalo spontano. U razgovoru s kolegama, obitelji, te razgovoru sa sobom shvatila sam da je to logičan slijed razvoja moje karijere u školi. S mjesta pedagoginje, sve ove godine imala sam dobar pregled većine poslova koje je obavljao bivši ravnatelj Jozo Dadić od kojeg sam nešto i naučila. Znate kako se kaže: „na tuđim se greškama najbolje uči“.

2. Kako Vam je sada na tom radnom mjestu?

- Odlično. Pronašla sam se u ovom poslu. Učim od iskusnijih kolega. Moje organizacijske sposobnosti sada se „testiraju“. Nadam se da ću opravdati povjerenje svih onih koji me podržavaju, osobito kolega, učenika, roditelja… pa u konačnici da neću razočarati sebe samu.

3. Je li se išta u Vašem životu promijenilo?

- Da, dosta se toga promijenilo. Kao pedagoginja imala sam jednu drugačiju odgovornost. S obzirom da sam po prirodi perfekcionista, „sve vidim i sve čujem“, odgovorno i ozbiljno sam prišla ovom poslu. Ravnateljstvo je zahtjevno i vrlo odgovoran posao, moraš biti iznimno tolerantan, profesionalan, uvijek na izvoru informacija. Zbog svih tih obaveza mislim da mi i obitelj malo trpi, ali ipak sve uspijem organizirati. Ne kaže se uzalud:“Tko gospodari vremenom, može i sa svime ostalim“. U konačnici i vi učenici vrlo dobro znate da dobra „posloženost“ aktivnosti vodi napredovanju. U životu sve moraš prihvatiti kao izazov i potruditi se ne razočarati sebe i druge.

4. Kada ste došli na radno mjesto ravnateljice jeste li već imali na umu neke promjene?

- Naravno. Još dok sam bila i na mjestu pedagoginje. Puno sam toga htjela promijeniti i dalje želim. No, uvijek postoji ono famozno „ali“. Trenutno nije baš neko povoljno financijsko razdoblje. No, moja parola je: „Tko hoće, taj i može“! Trudimo se učiniti našu školu što ugodnijom za boravak svih nas.

5. Ako da, koje?

- Neke od tih promjena koje su napravljene su: potpuna promjena školske kuhinje, renovirali smo gotovo sve toalete, osvježili  zidove u novom dijelu školske zgrade,na djelu od učionice tehničke kulture do sportske dvorane, zbornica je uređena, informatička učionica, neki su profesori dobili nove kabinete... Promjene su i u kodeksu ponašanja učenika, statutu škole, jako vodim računa o pravednom načinu vrednovanja, pisanju testova, ispitivanja… Da bih bila zadovoljna treba proći malo vremena!

6. Koliko godina radite u našoj školi?

- U školi radim 23 godina.

7. Pamtite li posebno neki događaj ili učenika?    

- Bilo je puno dobrih učenika, a i događaja. Dobri učenici se uvijek pamte. Spomenuti ću Marina Sinožića i Saru Bakić koji su prošle školske godine završili osnovnu školu. Oni su iznimni i po ocjenama, ali i po osobnosti. Ali tu su još i Petra Bugarin, Iva Rožić, Mia i Emil Egredžija, Kristina Dragin, Kruno Lenac, Martina Ferlin, Neva Kandžija i mnogi dobri učenici koji će većini profesora ostati u jako lijepim sjećanjima pa tako i meni.

8. Gdje ste rođeni?

- Rođena sam ovdje u Rijeci u znaku jarca, ali godine neću otkriti.

9. Koju ste osnovnu školu pohađali?

- Pohađala sam OŠ Rudolf Tomšić, sadašnju OŠ Škurinje.

10. U koju ste srednju školu išli, na koji fakultet?

- Išla sam u Prvu Riječku gimnaziju i Filozofski fakultet u Rijeci.

11. Zašto ste se odlučili baš za tu srednju školu i za taj fakultet?

- Ja sam uvijek bila odlična i aktivna učenica pa sam zato upisala tu srednju školu. Za fakultet sam se predomišljala između hrvatskog jezika i književnosti i za pedagogiju, ali pedagogija je pobijedila.

12. Jeste li voljeli ići u školu u našim godinama? 

- Jesam, voljela sam ići u školu. Puno puta svojoj djeci govorim da sam u školu voljela ići zato što smo mi najbolji učenici uvijek bili aktivni, oni koji su organizirali događanja, druženja i slične događaje. Škola mi nikad nije bila problem.

13. Čega se najviše sjećate iz tog vremena?

- Najviše se sjećam prijateljstava. U sjećanju će mi uvijek ostati osnovna škola, 3. i 4. razred srednje škole. Bili smo povezani, uvažavali jedni druge. Svako  vrijeme nosi svoje.

14. Koji Vam je predmet bio najdraži?

- Najdraži predmeti su mi bili hrvatski i engleski jezik, a u srednjoj školi filozofija, psihologija, sociologija. Hrvatski mi je ostao „tiha patnja“. Znala sam u jednom satu napisati i nekoliko sastavaka. Nismo niti svjesni koliko je važno znati govoriti, a k tome još i nešto reći. Znati se izraziti, izreći svoj stav, mišljenje uči se cijeli život. Zato sam kod svoje djece prenijela ljubav za knjigu  koja je predivan i nepresušan izvor bogatstva.

15. Što Vaša djeca kažu na to što im je mama ravnateljica u školi koju pohađaju? Kako oni to doživljavaju?

- Moga sina Frana to baš i ne zanima. On je sada 3. razred i ne razmišlja o tome. Ja  sam samo njegova mama. Ali zato moja Petra koja je 8. razred, oduvijek  vrijedna i samozatajna, nosi „teret mame“ na leđima zato što misli da se treba dodatno dokazivati. Iskreno, jedva čekam da ode u srednju školu i da se oslobodi tog tereta.

16. Što biste poručili našim učenicima?

- U ovim vremenima mladim ljudima koji su izloženi nemilosrdnoj konkurenciji bit će sve teže se dokazivati. Ali, jednom stečena znanja nitko ne može oduzeti i jednom će doći na naplatu. Tko zna, draga Tina, možda jednog dana budeš baš ti na kvizu i odgovarala na milijunsko pitanje ?!