Najprije su se pripremali i uz puno pažnje izrađivali lanterne. Svjetlo u njima osvjetljavat će nam duge noćne sate koji slijede do Božića...

Kada čujemo ime sv. Martina, obično nam je prva asocijacija Martinje i vino. Međutim, postoji mnogo drugih stvari po kojima je on poznat. Stoga poslušajte priču...

Martin se rodio kao sin rimskog vojnog časnika u provinciji Panoniji (u Mađarskoj), pretpostavlja se 316. godine. Ime je dobio od umanjenice imena Mars (rimski bog rata), u počast vojničkom zvanju. Martin je djetinjstvo proveo uz oca, u vojnom garnizonu, gdje je protiv svoje volje unovačen u carsku gardu. Imao je slugu s kojim je postupao kao s bratom, čak mu je sam znao očistiti obuću.
Dio vojničke obuke prolazio je u francuskom gradu Amiensu gdje se odigrao događaj koji će mu odrediti daljnji životni tijek.
Martin je imao tek nešto više od 15 godina kad je usred zime, pred vratima grada Amiensa (Galija, današnja Francuska), susreo prosjaka. Prosjak je sav promrzao i u poderanim krpama od njega tražio milostinju, pružajući ka njemu ruku koja se tresla od zime. Kako Martin nije imao novaca pri sebi, odrezao je mačem polovicu svojeg crvenog vojničkog ogrtača i dao je siromahu. Legenda kaže kako je tu Martinovu gestu dobrote popratilo naglo zatopljenje vremena, kao da se nebo smilovalo siromasima koji su se smrzavali, pa na spomen toga i danas u nekim krajevima toplije dane pred početak zime nazivaju "Martinje ljeto". Iduće je noći Martin usnuo san u kojem mu se ukazao Krist zaogrnut u polovicu plašta koju je dao prosjaku i rekao mu: "Ovim me je plaštom zaogrnuo Martin". San se toliko dojmio Martina, da je prihvatio kršćanstvo te 339. godine u Amiensu, primio krštenje.
U vojsci je ostao još dvije godine nakon čega je razvojačen. Nakon nekoliko putovanja na kojima je branio svoju vjeru, otišao je u samostan gdje je započeo samotnički život i s još jednim svećenikom osnovao malu redovničku zajednicu koju danas možemo nazvati i prvim redovničkim samostanom u zapadnoj Europi.
Kasnije je Martin posvećen za biskupa, ali je ostao uvijek blizu siromašnih i progonjenih. 

Po završetku priče drugaši su međusobno podijelili kolačiće i uvjerili se da kada nešto s drugima dijelimo, to nam se i vraća  :)