Povijesna bilješka o nastanku glagoljice kaže sljedeće: u drugoj polovici IX. stoljeća moravski knez Rastislav uputio je molbu tadašnjemu bizantskom caru Mihaelu III. da njegovoj zemlji pošalje misionare koji će širiti kršćanstvo na slavenskomu jeziku. Naime, Rastislav se pribojavao da će franački svećenici, zajedno sa širenjem kršćanstva, proširiti i franački utjecaj među njegovim narodom, a bizantskom je caru bilo u interesu oslabiti Franke. Bizantski je car moravskomu knezu poslao braću Konstantina i Metoda koje je smatrao najpogodnijima za slavensku misiju jer su braća bila rodom iz Soluna gdje se govorilo slavenskim jezikom. Konstantin je prije polaska sastavio glagoljicu, novo pismo, koje je bilo prilagođeno slavenskom jeziku. Također su Konstantin i Metod preveli crkvene knjige na slavenski jezik kako bi mogli lakše širiti vjeru među Slavenima.

Iz navedenoga se nameće očigledan zaključak da su najpoznatiji slavenski misionari udarili temelje slavenskoj pismenosti. S obzirom da se njihova djelatnost sukobljavala s interesima franačkoga svećenstva, ono ju je neprestano pokušavalo ocrniti pred papom. Međutim, tek su nakon braćine smrti franački svećenici uspjeti u svomu naumu i uspjeli ishoditi od pape zabranu slavenskoga bogoslužja. Tada su Konstantinovi i Metodovi učenici, protjerani iz Moravske, stigli i do područja Istre, Kvarnerskih otoka i Dalmacije čime će se nasljeđe slavenskih misionara proširiti i među Hrvatima.

Učenici su na Izložbi, kako promotivni materijal sveučilišne knjižnice navodi, imali priliku vidjeti „glagoljsku baštinu hrvatskoga naroda... metodički izložen razvoj glagoljice u povijesnom vremenu, u zemljopisnom prostoru i u ljudskom ambijentu.“ Kod učenika su najveće zanimanje izazvali Bašćanska ploča i Misal po zakonu Rimskoga dvora (hrvatski prvotisak), te spoznaja da je upravo u Rijeci osnovana hrvatska glagoljska tiskara koja je objavila čak pet glagoljskih knjiga.