2011-11-15 17:52:00

Obilježavanje mjeseca knjige

Književni klub Osnovne škole „Turnić“ obilježio je mjesec knjige čitajući i analizirajući roman za mlade Mire Gavrana Svašta u mojoj glavi. Osim književne analize i interpretacije djela koja je rezultirala književnim osvrtima na nekoliko zadanih tema, polaznice kluba osmislile su ovaj poticajan plakat kako bi kroz humor zaintrigirale i potaknule svoje vršnjake na čitanje. Nadamo se da su u tome uspjele.

 

Književni klub za sada čine: Ivana Janeš, Darija Pribudić, Adelina Hisenaj i Ivona Skender s profesoricom Antonijom Šverko.

 

Nekad i sad...

Osim tematikom koja je tinejdžerskoj publici bliska, Miro Gavran nas je uspio zainteresirati i specifičnim vremenom radnje – sedamdesetim godinama prošloga stoljeća. Brojne su scene u romanu koje nam pobliže dočaravaju to vrijeme u kojem su možda i neki od naših roditelja proživjeli svoju mladost.

Jedno takvo mjesto u romanu jest scena s televizorom. Zvonimirov tata je žarko želio imati televizor koji je tada bio novotarija, i to veoma skupa novotarija. Stoga je zamolio Zvonimirovu mamu da ga kupe. Mama je rasprodala brojne stvari, uključujući i obiteljski prsten kako bi iznenadila oca. Kada je televizor došao u selo, međutim, bilo je to pravo čudo koje im je uvelike promijenilo živote. Ostali mještani su se iščuđavali, ne mogavši vjerovati da takva kutija postoji. Neprestano su dolazili u Zvonimirovu kuću i ostajali ga gledati do ponoći.  Ubrzo je to počelo smetati Zvonimirovim roditeljima pa su zamolili upravitelja Omorine da kupi još jedan televizor u selu.

Scena svinjokolja kao središnjeg događaja te slavonske obitelji još je jedna predivna scena koja nas vraća u neka davna, toplija vremena u kojima su ljudi imali više vremena jedni za druge kada su i djeca i odrasli zajedno radili suhomesnate proizvode - kobasice, krvavice i šunku. I djeca i odrasli bili su saživljeni s prirodom i njezinim ciklusima. Gavran opisuje i karakteristični slavonski stol – bila je to prava svečanost! Ali Gavran ne bi bio Gavran da nije i tu scenu zapaprio: navečer su svi članovi obitelji toliko hrane pojeli da se nisu mogli dignuti od stola. Zvonimir je popio previše kuhanog vina te se dobro ispovraćao, na užas sviju, a posebice svojih roditelja, prosvjetnih djelatnika.

Današnjem čitatelju jest  najblaže govoreći čudno koliko su djeca tada bila željna slatkiša, posebno sladoleda. Da biste pojeli sladoled, morali ste potegnuti čak do Nove Gradiške. Kada je konačno sladoled došao u selo, djeca su bila presretna, iako ga ni tada nisu imala u izobilju jer je bio preskup. Čak su doživjela i ostvarenje svojih najluđih snova – zamrzivač se pokvario uslijed nestanka struje te je gostioničar morao dijeliti sladoled besplatno.

Svako vrijeme i mjesto imaju svoje prednosti i nedostatke, svoje specifičnosti. Kako sedamdesete godine dvadesetoga stoljeća, tako i početak dvadeset i prvog stoljeća čiji smo svjedoci. Ono što ostaje isto su ljudi – sa svim svojim manama i vrlinama.

Ivana Janeš 6.b


Osnovna škola "Turnić" Rijeka