„Čitati znači otići nekome u goste...“

Konačno – hrvatski dječji krimić!

Film „Koko i duhovi“ iznimno je zanimljiv i pomalo zastrašujuć. Redatelj tog filma je sin pisca ovog romana, Daniel Kušan. Film obiluje strašnim scenama, ali u njemu su mnoge scene izostavljene. Primjerice, u romanu Koko i Zlatko kopaju tunel, a u filmu je tunel već bio iskopan. U knjizi se, također, prikazuje skladište kao važno mjesto gdje se odvija dobar dio radnje dok je u filmu riječ o atmosferičnom skloništu koje nalikuje dnevnom boravku. Radnja je filma prilično uzbudljiva i intrigantna. Prisiljava gledatelja da pomno prati film, a ne da gleda gdje su mu pale preplaćene cinestarske kokice. U filmu su zastupljene brojne zastrašujuće scene, no teško bi se moglo reći da je riječ o elementima horora. Jedna od takvih jest scena u kojoj se stari Vincek, za kojeg Koko smatra da je duh, prikazuje na prozoru uz pozadinske zvukove grmljavine i bljeskove munje.

Odrasli glumci, po mome mišljenju, izvrsno glume, dok oni mlađi tzv. naturščici, budući da im je to prvi film koji su snimili, nemaju dovoljno iskustva pa je njima mnogo teže. No bilo kako bilo i koliko god mi gledatelji imali zamjerki, snimanje filma je zahtjevno i jako se divim redatelju i glumcima.

Ivana Janeš, 6.b

Svidjeli su mi se i film i roman zato što je radnja pustolovna i zanimljiva. Prisutne su brojne pomalo zastrašujuće scene. Ono što mi se posebno svidjelo je to kako su djeca prikazana kao hrabra i odvažna. Kad pokušam sebe staviti u situaciju u kojoj su se našli Koko i njegova obitelj, vjerujem da bi se čitava stvar riješila pozivom policije. No, u ovome romanu, djeca su ta koja sama žele otkrivati zagonetke, razotkrivati počinitelje. Film mi se sviđa i zbog toga jer pokazuje što pohlepa za novcem čini ljudima i kako im upropaštava živote. Toplo preporučam svima da ga pogledaju.

Ivona Skender, 6.b

Adelinina napeta krimi-priča

„O, moj Bože! Hoću doma!“, govorila sam u sebi dok sam se u kasnim večernjim satima vraćala s treninga jednom uskom jezivom ulicom. Zazvonio mi je mobitel. Stigla mi je sljedeća poruka: „Vidim te, čuvaj se!“ Naježila sam se. Pažljivo sam pogledala oko sebe. Nije bilo žive duše. Odlučila sam hrabro odgovoriti: „Haha! Što imam obučeno na sebi?“ Za nekoliko trenutaka stigne mi nova poruka: „Traperice, Nike tenisice i laganu trenirku. Kosa ti je svezana u rep i sada stavljaš sjajilo.“. U tom me trenutku uhvatila panika. Počela sam trčati doma. Sljedećih nekoliko dana ništa se nije događalo. Jednoga dana po povratku iz škole, mama mi je rekla da će tata i ona otputovati u Njemačku na deset dana. Prva stvar na koju sam pomislila bila je – TULUM! No, onda mi je mama saopćila da ću morati čuvati svoju mlađu sestru. Sljedeći dan su otišli, a ja sam sestru odvela na čuvanje kod susjede. Bilo je kasno, gledala sam televizor. Odjednom me netko nazove. S druge strane telefona začuo se jezivi glas koji je govorio: „Čuvaj se!“ i poklopio. Uplašila sam se. Nisam znala kuda sa sobom! Zvono na vratima je zazvonilo i prenulo me iz mojih misli. Bojala sam se otvoriti. Mislila sam da je na vratima čovjek koji me želi ubiti. Otvorila sam ih, a ispred mene je stajao moj prijatelj Marko i previjao se od smijeha. Objasnio mi je da čovjek koji me želi ubiti zapravo ne postoji i da je to bila samo još jedna njegova šala. Kako je onaj dan bio sa mnom na treningu, znao je što imam obučeno. U dogovoru sa svojim prijateljem, koji je bio također u onoj jezivoj uličici jer se i sam vraćao doma s treninga, mogao je točno znati što u kojem trenutku radim. A i mobiteli su doprinijeli paranoji. Ah, ta moderna tehnologija!

Adelina Hisenaj, 6.b