Osnovna škola Turnić Rijeka

SVE ŠTO STE ODUVIJEK HTJELI ZNATI, A NISTE SE USUDILI PITATI…

Kada Bog pobrka planove

Časna sestra Maja Dolenec strpljivo je odgovarala na sva naša pitanja ne bi li nam približila svoju redovničku svakodnevnicu te joj se zbog toga od sveg srca zahvaljujemo na iskrenosti i razumijevanju naše znatiželje.

Kad ste postali časna?

Prve redovničke zavjete položila sam 1988., dakle prije 26 godina, a odlučila sam se da idem u časne prije 31 godinu.

Jeste li osjetili Božji poziv i kako biste to opisali?

Osjetila sam sigurno Božji poziv jer ne bih krenula u takvu avanturu da nije bilo Boga koji je dao do znanja da me želi na ovom mjestu. Teško mi je opisati Božji poziv. Mogu zapravo reći da sam ga uočila u sklonostima koje sam primjećivala na sebi. Oduvijek sam htjela biti teta u vrtiću, jako me privlačio rad s djecom. Naša družba bavi se odgojem djece i mladih, tako da sam se razmišljajući o svojoj budućnosti vidjela u odgoju djece i mladih. Jednostavno sam vidjela svoj život kao način da služim Bogu, odnosno da budem sva Božja služeći djeci i mladima.

Trebate li proći neke testove da postanete časna?

Testove nikakve, ali se prolazi vrijeme pripreme, odnosno vrijeme formacije. To je vrijeme u kojem osoba najprije provjerava je li to uistinu njezin poziv, a potom proučava pravila reda i produbljuje neki druge vjerske sadržaje kako bi se mogla pripremiti za življenje poziva za koji se odlučila.  

Pripadate li nekom redu?

Pripadam Družbi kćeri Marije Pomoćnice, odnosno don Boscovim salezijankama, redu koji je osnovan u Italiji 1872. Muška grana reda, Salezijanci, nešto su više poznati, dok smo mi manje jer nas je u Hrvatskoj malo. Ima nas svega deset, ali narast ćemo.

Zašto nosite veo na glavi, je li Vam zabranjeno skidati ga u javnosti?

Nije nam zabranjeno, ali on je dio naše redovničke odjeće. Određeni pozivi imaju neku odjeću koju nose, a veo na glavi je zapravo kulturološki znak jer su nekad, čak i u našem narodu, udane žene nosile maramu na glavi. Po tome se znalo koja je žena udana, a koja je još djevojka pa se to uvriježilo i među časnama.

Tko je napravio stil odijevanja časnih sestara?

Stil odijevanja časne sestre odrede unutar određene družbe. Najčešće je haljina, odnosno habit koji časne nose, odraz stila odijevanja žena onog doba u kojemu su družbe, odnosno određeni redovi, nastali. Naša se haljina mijenjala tijekom povijesti i prilagođavala vremenu i uvjetima u kojima se nosila. Nekad su to bile haljine do poda, drugačiji veo, crna boja redovničke haljine, dok danas nosimo odjeću koja više odgovara našem vremenu i podneblju. 

 Je li Vam bilo teško priviknuti se na nove običaje u početku?

U početku baš i nije, jer kad kreneš u novu avanturu, spreman si na sve. Najteže mi se je bilo naviknuti na to da više ne slušam toliko glazbu. Odrasla sam u obitelji u kojoj su se svi na ovaj ili onaj način bavili glazbom i u kući se uvijek svirala ili slušala glazba. To mi je jako nedostajalo u početku, ali općenito na druge stvari mi nije bilo teško naviknuti se jer svaki novi početak donosi promjene pa tako i ovaj.

Zaljubljenost je normalan ljudski osjećaj, ali je Bog onda ipak pobijedio bez obzira na sve.

 Kako je Vaš odlazak u časne prihvatila Vaša obitelj i prijatelji?

Ne baš najbolje. Najmlađa sam u obitelji. Imala sam još tri starija brata i sestru koji su jako loše prihvatili moj odlazak iz obitelji te je reakcija bila prilično burna. Jedina koja me je podržavala je bila mama, iako je i njoj teško pao moj odlazak iz obiteljskog doma. No, tijekom godina stvari su sjele na svoje mjesto jer je moja obitelj vidjela da sam sretna i zadovoljna te je prihvatila moj izbor.

Jeste li išli u izlazak s prijateljima?

Da, naravno. Bili smo grupa, četvero nas je bilo, dva dečka i dvije cure s kojima sam slušala latinski i grčki koji su bili ponuđeni u osnovnoj školi kao izborni. Bili smo jako dobri te smo se družili i izvan nastave. Subotom smo izlazili u kino, na pizzu ili što već, a preko tjedna kada su nam to dopuštale druge obveze. Baš smo si bili OK.

 Jeste li ikad bili zaljubljeni?

Naravno, zaljubljenost je normalan ljudski osjećaj, ali je Bog onda ipak pobijedio bez obzira na sve.

Jeste li ikad bili u iskušenju vratiti se u život kakav ste imali prije?

E, to nisam. Toga me Bog poštedio i nikad mi nije bilo žao da sam izabrala ovaj put.

Jeste li u mladosti htjeli postati nešto drugo?

Htjela sam biti…da. Htjela sam postati nešto drugo. Da sam sama smišljala svoj životni put, mislim da mi definitivno nikad ne bi palo na pamet biti časna sestra. Htjela sam biti teta u vrtiću, to sigurno, i zapravo kao svaka djevojka, razmišljala sam o tom da osnujem obitelj, ali onda se Bog upleo pa pobrkao planove i eto sad sam tu i nije mi žao.

Dan nikada ne završavam prije 23.00.  Ipak, svaki dan nosi sa sobom puno iznenađenja tako da nam nikada nije dosadno.

Mislite li da su časne dovoljno cijenjene u društvu?

Pa ne mogu sad reći općenito jesu li ili nisu. Ima sredina gdje časne jesu cijenjene i ima sredina gdje nisu, ima ljudi koji cijene časne, ima onih koji ne cijene časne, ali to vrijedi za bilo koga drugoga, ne mislim sad da su časne neki izuzetak.

Možete li opisati jedan Vaš redovnički dan?

Ujutro se budim u 6. U 6.30 imamo molitvu koja se sastoji od pola sata razmatranja, svete mise i molitve jutarnje, a zatim doručak. Nakon toga ili napravim nešto po kući, pripremim se za školu, odgovorim na neke mailove, dogovorim sastanke, pripremam druge aktivnosti i obveze koje imam osim škole. Od podneva do 2, 3 ili 4 sam u školi, kako koji dan, a popodne, kad se vratim kući, uvijek se nađe nekakav posao u kući. Svaka od nas sestara ima svoja zaduženja, drugi pastoral osim ovoga u školi. Ja sam u župi uključena u rad s animatorima, u oratoriju, vodim informacije animatora na razini Hrvatske. Zadužena sam za salezijance suradnike, tako da se uvijek nađe dosta posla. U 17.30 imamo molitvu časoslova i krunicu, večeru. Navečer mi časne imamo  vrijeme za sebe, kad sjednemo zajedno nakon svih obveza da podijelimo iskustva, radosti, brige, razne dogodovštine i nasmijemo se nekad i do suza. Ponekad, na žalost, imam navečer sastanke pa to moram propustiti. Dan nikada ne završavam prije 23.00.  Ipak, svaki dan nosi sa sobom puno iznenađenja tako da nam nikada nije dosadno.

Jeste li se ikad posvađali s ostalim časnama u samostanu?

Posvađala se baš nisam, ali da ne mislimo uvijek isto, ne mislimo. Svaka ima drugačiju osobnost, svaka razmišlja na svoj način i normalno je da dolazi do neslaganja ili razilaženja. Ali nije to svađa u smislu da ne razgovaramo pola dana ili tjedan dana.

Možete li izdvojiti neko putovanje koje Vas se dojmilo?

Oooo, da. Imala sam tu milost da sam bila u Svetoj Zemlji, u Izraelu, tri mjeseca i to nije bilo samo putovanje. Bilo je to više hodočašće tijekom kojeg smo obišli sva mjesta koja su se mogla obići s obzirom na političku situaciju u ono vrijeme, 2007. godine. To je poseban doživljaj. Vidjeti uživo mjesta na kojima je Isus bio pa se sjetiti stvari koje su se događale na tom mjestu. Čovjek se vrati drugačiji. Kad slušaš Evanđelje, kad čitaš Sveto pismo, sve ti je drugačije jer si doživio to.

Provedete li koji dan u civilu?

Provedem, i to kad idem sestri pomoći oko njezine vikendice gdje se bavim vrtlarskim poslovima, što je malo nezgodno u haljini pa budem u trenirki.

Idete li na plažu po ljeti?

Nije mi zabranjeno, ali me more ne privlači. Radije odem u Podravinu, u ravnicu, gdje imam nešto rodbine.

Koristite li neki kozmetički proizvod?

O, da, sapun, pjenu za tuširanje, kremu za suhu kožu. Ako mislite na šminku, lak za nokte ili parfeme, to ne koristim.

Ne gledam više na smrt sa strahom jer znam da me tamo čeka nešto prekrasno.

Jeste li sretni što predajete vjeronauk u našoj školi?

O, naravno, jesam, ozbiljno. Imam jako lijepa sjećanja na školu otkad sam prvi put predavala i kada sam saznala da se vraćam natrag, bilo mi je baš drago da se vraćam tu jer se dobro osjećam u ovom okruženju.

Predajete li u još kojoj školi?

Ne. Prošlih sam godina predavala u matičnoj školi "Petar Zrinski" u Čabru i dvjema područnima, u Prezidu i Plešcima, ali trenutno predajem samo u školi Turnić.

Mislite li da ljudi dovoljno cijene i vjeruju u Boga?

Ovisi od osobe do osobe. Neki da, neki ne, ali uvijek ima prostora da se Boga poštuje više i bolje. Uvijek ima mjesta za više kao u svakoj ljubavi.

Bojite li se smrti?

Kada sam bila vaših godina, jako sam se bojala smrti. Sad malo drugačije gledam na to, s obzirom na to da mi je veći dio obitelji već s one strane praga vječnosti. Sada gledam na smrt kao na prelazak u jedan drugi oblik života. Tu smo sad u zemaljskom životu, a nakon trenutka koji zovemo smrt, nastavit ćemo živjeti dalje s Bogom i s onima koji su otišli k njemu prije nas. Ne gledam više na smrt sa strahom jer znam da me tamo čeka nešto prekrasno.