preskoči na sadržaj

Osnovna škola Turnić Rijeka

 > Naslovnica
Vijesti

Dan sjećanja na žrtve Domovinskog rata i Dan sjećanja na žrtvu Vukovara i Škabrnje

Autor: Marija Malnar Zidarić, 18. 11. 2021.

Učenici su se osmih razreda i polaznici programa Moja Rijeka prisjetili žrtava kako Vukovara, tako i svih žrtava Domovinskoga rata, gledajući dokumentarne filmove „Sve je bio dobar san“ i „Od toga dana“. U prethodnom je dokumentarcu riječ o dolasku mladoga Francuza Jean-Michela Nicoliera u Hrvatsku koji se borio u Vukovaru kao dragovoljac te je mučenički ubijen na Ovčari, dok se u potonjem tematiziraju poginula djeca tijekom cijeloga rata kroz iskaze i svjedočanstva njihovih roditelja.

U prilogu možete pročitati učeničke dojmove u vezi s tragičnom sudbinom i hrabrosti ovoga mladoga Francuza te opisima života djece i života njihovih roditelja nakon dana kada su im djeca poginula.

Učiteljica Marija Illich Grbeša

“Sve je bio dobar san”… 

Dokumentarni me film “Sve je bio dobar san” potaknuo na razmišljanje. Došla sam do odgovora na pitanje što je zapravo dobrota: Dobrota je upravo ovo. Pomoći nepoznatim ljudima bez obzira na njihovu nacionalnost, rasu, spol, vjeru… pomoći nepoznatim ljudima jer su ljudi. (Nataly kombol)

Smatram da je Jean-Michel pokazao veliku hrabrost u borbi za drugu zemlju čak i nakon ranjavanja jer je odlučio ostati u Vukovaru iako su mu ponudili da ode kući u Francusku. Mislim da bi većina ljudi pokušala što prije otići iz takve teške situacije, ali on je ostao iako je vidio puno loših stvari. Za to je potrebna velika hrabrost i jako me potreslo to što mu se dogodilo. Mislim da se o njemu premalo zna i trebalo bi se češće podsjećati na njegovu žrtvu za Hrvatsku. (David Cuculić)

Dragi Jean-Michel, riječima ne mogu opisati koliko sam ti zahvalna što si svoj život dao za obranu moje domovine. Ni sama ne mogu zamisliti koliko ti je bilo teško napustiti svoj dom i obitelj kako bi došao braniti neku potpuno drugu državu s kojom nisi upoznat. Ti kao Francuz nisi se trebao boriti uz nas, ali sam zahvalna što si nam odlučio pomoći. Vjerujem da si odlučio doći jer si vidio nepravdu koja nam se događa, kako se neprijateljska vojska odnosi prema nedužnim civilima, te si odlučio nešto poduzeti. Ne znam što bi bilo da nije bilo tebe i drugih dobrovoljaca, možda ne bi sami uspijeli osloboditi Hrvatsku. Tijekom gledanja dokumentarnog filma o tebi niti jednom na tvome licu nisam vidjela da misliš kako si pogriješio dolazeći ovdje. Imao si dobro srce i htio si nam pomoći. Rijetki su takvi kao ti. Pokazao si nam da bi svijet bio bolje mjesto da ima više ljudi poput tebe. Nažalost, rat uzme mnogo žrtava i ti si bio jedna od njih. Vjerujem da si spasio mnogo života i da tvoja smrt nije bila uzaludna. Hvala ti na svemu. (Hana Čugelj)

Po meni je Jean-Michel Nicolier bio jako hrabar. Otišao je samovoljno u rat kao dragovoljac braniti grad i državu u kojoj uopće ne živi. To je jako zanimljiva priča, ali vrlo tužna. Bio je mlad. Riskirao je svoj život kako bi pomogao drugoj državi. U neku ruku ga razumijem, ali ja to nikada ne bih učinio. U cijelom filmu kojega sam gledao najviše mi je žao njegove majke. Nije mogla ništa učiniti protiv njegove volje. (Noel Calderoni)

“Od toga dana”…

Nevjerojatno … Bože dragi … je li  moguće da se sve ovo  dogodilo krajem 20. stoljeća … Znam da sastav iz hrvatskog jezika ne bi smio možda tako početi, i moja učiteljica bi se možda zbog toga ljutila, ali nakon gledanja dokumentarnog filma „Od toga dana…“, ne ide mi u glavu kakav je bio život u doba kada je moja mama imala  dvadeset godina, ne baš tako davne 1991. godine. 

            Do danas nisam znao puno o ovoj temi. Istina je da mi je moj djed  pričao o Vukovaru, svake godine na obljetnicu sjećanja na žrtve rata. Ali, iako volim sve djedove priče bilo koje teme, priče nisu iste bez slika. A sada mislim da me je moj djed štitio i puno toga prešutio.  Nisam znao da je taj rat bio baš toliko nemilosrdan i da se nije barem djecu poštedilo. Nisam imao pojma da je toliko djece poginulo i nastradalo. Nikako ne mogu shvatiti kako nekim ljudima može pasti na pamet da ovo rade drugim ljudima. Zar je jedna granica neke zemlje ili nekog teritorija toliko bitna da se ubijaju i da stradavaju nedužna djeca? Uopće ne razumijem ratove. Sada se još više slažem s mojom mamom koja kaže da se sve može i mora riješiti razgovorom, ne šakama ili možda oružjem... makar to značilo da ćemo danima raspravljati o nekoj temi. Ne mogu shvatiti da se odrasli ljudi nisu mogli dogovoriti, a u školi nas svi poučavaju kako se moramo dogovarati, odnosno kako se svi problemi i sukobi mogu i moraju riješiti razgovorom. Ako je tako, ne ide mi u glavu zašto onda i svi ti odrasli tada nisu poslušali te smjernice?

            U filmu mi je bilo jako žao roditelja koji su pričali svoje nesretne priče i stvarno ne mogu znati kakav je to osjećaj kada izgubiš dijete, ali pretpostavljam da je užasan. Ja ne znam kako bih ja podnio da sam na takav način izgubio, npr., svoje roditelje ili djeda ili baku. Na kraju sam shvatio da su svi ti ljudi (roditelji), koji su poslije svega imali snage za oprost onima koji su im djecu nepovratno oduzeli, ustvari ljudi s velikim srcem te da su jako hrabri jer su mogli pričati o svojoj poginuloj djeci uz samo mrvicu suza , a ja bih na njihovom mjestu isplakao kišu suza.

            Upravo sada čitamo lektiru „Ratni dnevnik - Moj tata spava s anđelima“  i baš mi je drago da smo prethodno pogledali ovaj dokumentarni film jer tek sada razumijem puno bolje to vrijeme i te događaje.

            Drago mi je da mi nismo i nikada nećemo tako nešto doživjeti.  Od danas ću se truditi još i više cijeniti slobodu svoje Zemlje.  Sada mi je jasno zašto moji učitelji, roditelji ,baka i djedovi kažu da su svi ljudi jednaki... zato jer ne žele da ja budem jedan od onih koji bi razmišljao na način na koji su razmišljali oni koji su odgovorni za ove tragedije. (Filip Bajić)

Dokumentarni mi je film o Vukovaru bio jako, jako tužan. To su stvarni ljudi kojima se stvarno dogodio rat. Strašno mi je bilo gledati ranjenike kako su nastradali u bolnici koja i nije prava bolnica. Mene je bilo strah gledati i slušati na TV-u granate koje padaju i uništavaju im ulice, domove, njihov grad. Vukovarci su bili u opasnosti. Oni su za mene svi heroji, i vojnici, i doktori, i obični ljudi, i djeca. Sada vidim kako mi imamo lijepo djetinjstvo. Živimo u miru  bez straha, s obitelji u svome domu... to je najveće bogatstvo. Zapalit ću u četvrtak svijeću za spomen na Vukovar. (Roberta Kuprešanin)

Rat je u gradu Vukovaru bio prije 30 godina. Trajao je tri mjeseca. Jedan nam je dan profesorica krenula pričati o ratu. Mislila sam da je to bio neki običan i kratak rat. Ali kada sam pogledala dokumentarni film,  shvatila sam da je to bio jedan užasan period.

Film je bio jako tužan i mislim da se rat nije trebao dogoditi. Ljudi su u to doba prošli jako velike traume. Ljudi su imali lijep i normalan život, dok samo jedan dan nisu krenuli njihovi najgori trenutci u životu.

            Ubijali su i odrasle ljude i djecu. Jadna i nevina djeca bila su ubijena. Svaki dan se grad tresao od bombi koje su bacali. Grad je bio uništen, a bolnica se jedva držala. Ljudi su morali živjeti u podrumima jer im je tamo bilo najsigurnije. Ne mogu se zamisliti da sam ja u toj situaciji i da moram sve to proživljavati. Zahvalna sam što ja nikad nisam morala proživljavati rat. Moje mišljenje je da nema nikakve koristi od rata. Stvaramo ljudima samo traume jer gube svoje voljene. Nadam se da se rat više nikada neće dogoditi i da su ljudi nešto naučili iz svojih pogrešaka.

Mislim da bi ljudi danas trebali biti puno zahvalniji. Mi imamo sve. Imamo krov nad glavom, imamo što za jesti i piti. Živimo normalno sa svojom obitelji i idemo u školu. Neki nisu imali ni to. Uistinu vrijedi poznata izreka da je sreća u malim stvarima. (Melani Kobas)

Teško je bilo što reći. Film mi je probudio toliko osjećaja. Preplavila me tuga. Tuga jer znam da je netko izgubio majku, oca, muža.. I najgore i najbolnije, a to je vlastito dijete. Još mi je gore kada znam da je netko od njih to gledao i nije moga ništa učiniti.

Kako živjeti? Kako nastaviti dalje?

Moja baka je u ratu izgubila muža, moga djeda. Ostala je sama s 43 godine. Živi, i on živi u njenom srcu, zauvijek. I u mom. To nam nitko ne može oduzeti. Sjećanja su tu, tuga i bol neopisiva, rane koje ne zacjeljuju, ali srce kuca i dalje za njih... i kucat će dok je živo. (Isabel Terzić)

 U Vukovaru prije točno 30 godina Srbi su napali Hrvate i tad je počeo rat, tako je sve započelo… Ljudi su izgubili svoje živote, svoju djecu, roditelje, morali su biti u podrumu tri mjeseca dok nije završio rat…

To je bilo tako žalosno i glupo. Užasno je da roditelj izgubi svoje dijete za koga bi dao sve samo da bude sretno i zdravo.. Ali onda kada shvatiš da je umrlo… to je po meni isto kao da ti je umrla sva sreća cijeloga svijeta koju si imao. Kada sam čula da je žena zaboravila na svoje dijete, a drugo odvela u bolnicu od straha jer je ležalo u krvi, po meni je to normalno, bila je u stresu, vidjela je krv... i ja bih trčala u bolnicu samo da se moje dijete spasi.. Toliko puno roditelja je pričalo o svojoj djeci koja su nažalost poginula. I iskreno, nisam mislila da će ih biti tako puno, jako sam se rastužila... mada ih vjerojatno ima i više... Uistinu mislim da je rat nešto pogrešno jer pritom stradavaju nevini ljudi, odnosno civili... čak i djeca. (Mia Cvtkušić)

 

     

    

 

 

    

 

                                                                                             

 

                                              

 

 

           

 

 

 

 




Šetnja školom

Tableti 2020.g.

Tražilica

Tableti - razne upute

Kalendar
« Kolovoz 2022 »
Po Ut Sr Če Pe Su Ne
1 2 3 4 5 6 7
8 9 10 11 12 13 14
15 16 17 18 19 20 21
22 23 24 25 26 27 28
29 30 31 1 2 3 4
5 6 7 8 9 10 11
Prikazani događaji

Oglasna ploča
Grad Rijeka

Anketa
Vaš omiljen predmet je:

















Korisni linkovi
Carnet
CMS za škole logo
Osnovna škola Turnić Rijeka / Franje Čandeka 20, HR-51000 Rijeka / os-turnic-ri.skole.hr / os-turnic@os-turnic-ri.skole.hr
preskoči na navigaciju